Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, katolički je blagdan. Obilježava se dan nakon Svih svetih, 2. studenog.
Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311.
Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro.
Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni.
Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima.
Vjeroučitelji Osnovne škole Srdoči
