Organizator spomenutog natjecanja je HUŠK (Hrvatska udruga školskih knjižničara), s ciljem razvijanja svijesti o važnosti izražavanja pisanom riječju, poticanja kreativnost pisanja i razvijanja pisanja humorističnih forma u stihu i prozi. Uključiti se moglo pjesmom ili pričom na bilo kojem hrvatskom narječju ili standardnom hrvatskom jeziku, a tema i motiv radova bili su slobodni.

Naša je škola također odlučila aktivno sudjelovati te je na natječaj poslano devet literarnih radova. Iznimno smo ponosni što je stručni ocjenjivački sud (u sastavu Božidar Prosenjak, književnik – predsjednik Povjerenstva; dr. sc. prof. Diana Zalar, Učiteljski fakultet u Zagrebu te Vanja Jurilj, predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara) među „gomilom“ pristiglih radova iz cijele Hrvatske u kategoriji učenika 5. do 8. razreda najboljim proglasio rad našeg učenika Diege Bakunića (8.b): „Baš mi je lepo“!

Ponos postignutim uspjehom tim je veći što je spomenuta pjesma pisana čakavskim narječjem, a njezin autor bit će adekvatno nagrađen: statuicom s ispisanim imenom škole, (svojim) imenom i prezimenom te kategorijom i rednim brojem nagrade. Sama nagrada je inspirirana leptir mašnom koju je rado nosio pjesnik Pajo Kanižaj i njegovom vrckavom poezijom, a oblikovala ju je akademska slikarica i skulptorica Marija Vuletić.

Kako ove godine nismo bili u mogućnosti osobno nazočiti dodjeli nagrada u Đelekovcu, ista će nam biti dostavljena na adresu škole početkom idućeg polugodišta te će tada biti uslijediti i simbolična primopredaja autoru, a (prema želji organizatora) u znak suradnje i zajedničkog truda nastavnika, učenika i knjižničara (koji su radove prikupljali i slali na natječaj) nagrada će ostati izložena u školi do kraja školske godine nakon čega nagrađeni učenik može odlučiti hoće li je odnijeti kući ili je ostaviti na trajni znamen školi.

Nensi Čargonja Košuta, šk. knjižničarka

Za sam kraj navodimo i nagrađeni rad:

„Baš mi je lepo“

Kad san mići bil

i još nisan va školu hodil

celi dan san se samo igral

i komedijal.

Onda san počel va vrtić hodit,

tetami san otel glavu zmutit.

Samo san njurgal, plakal i tulil,

pa san seh znemil.

Da gren va školu došal je red,

konačno mi je sekira pala va med.

Va škole saki dan neš novo naučin.

Malo se škercan, malo se mučin.

Ma san sretan i zadovoljan jako.

Samo neka i dalje ostane tako.